Video igre se u svetu uveliko koriste  za zabavu i razonodu, a pored toga, one mogu da deluju i  kao pomoć u oslobađanju od stresa. Igranje igara je prirodan deo odrastanja. To je jedan način da se deca uče druženju i takmičenju.

Kompjuteri  i online igranje, kada se pravilno koriste, nisu opasnije od drugih igara koje deca igraju. Ali ponekad  kompjuterske igre mogu postati  više nego uobičajena igra. Razvija se zavisnost, a kada se razvije zavisnost, dete je psihički i fizički ugroženo. Zbog unapređenja tehnologija, video igre su se razvile i izrasle u moćno sredstvo koje ima uticaj na razne oblasti života. Video igre itekako  utiču na ljude koji ih igraju: nasilje, obrazovanje, pogrešno naučeni obrasci ponašanja,  stereotip prema ženama, zajednici, slab uspeh  i zavisnost. Industrija video igara ostavlja „igračima“ odgovornost da budu svesni negativnih efekata video igara. Iako video igre mogu da imaju mnogo pozitivnih, one takođe utiču na igrače na potencijalno štetan način.

Glavni fokus u toku rasprava o video igrama  je  nasilje. Nasilje se definiše u video igrama kao akt gde jedan karakter  izaziva ili pokušava da  izazove fizičke povrede ili smrt drugog karaktera. U nedavnom istraživanju, utvrđeno je da mozak  pojedinaca koji su igrali nasilne video igre pokazuje povećanje emocionalnog uzbuđenja, sa smanjivanjem  samokontrole, inhibicije i pažnje.

Igranje  nasilnih video igara može da poveća kod igrača učestlost agresivnih misli, osećanja i ponašanja tokom stvarnog života. Takođe je utvrđeno da su nasilne video igre štetnije od nasilnih TV emisija  i filmova zbog interaktivne prirode igre. Nasilne video igre pružaju osnovu za učenje i primenu agresivnog rešavanja sukoba u svakodnevnim životnim situacijama. Takođe, utvrđeno je da vreme provedeno uz video igre ide na uštrb potencijalno konstruktivnog vremena za druge obrazovne,  društvene i porodične aktivnosti.

Najadiktivnije (igre sa najvećim potencijalom za razvoj zavisnosti)  igre su online igre za više igrača. Oni uključuju igranje uloga, beskrajne nivoe i ciljeve igranja, kao i ćaskanje ili chat sa drugim igračima na sajtu, stvarajući svet mašte koji pruža beg od stvarnog života. Deca mogu da preuzmu modele likova iz igre  i  da se potpuno  isključe iz njihovog stvarnog života i obaveza. Igranje igara postaje važnije od drugih aspekata života. Deca provode sate za kompjuterom, gube interes za školu, ne rade domaće  zadatke, popuštaju u školi, osamljuju se, okreću leđa svojim prijateljima, radije ostaju kod kuće za kompjuterom i sa svojim novim „online prijateljima“. Njihova komunikacija je vezana uglavnom za video igre, a samopoštovanje je zasnovano na uspehu u igrama i količini vremena provedenom u igri. Ako ih neko konfrontira u vezi vremena koje provode za kompjuterom, oni prvo negiraju, a onda pokušavaju da sakriju svoje aktivnosti vezano za igranje igara.

Ima mnogo registrivanih slučajeva „zavisnosti“ od onlajn igranja u svetu, pa i u Srbiji; deca i adolescenti koji su postali povučeni, čije ocene strmoglavo padaju, koja napuštaju srednje škole da igraju igrice, deca koja igraju igrice 60 ili više sati nedeljno. Naravno, u ovom trenutku glavni problem je nedovoljan broj edukovanih stručnjaka koji mogu da prepoznaju problem, kao i činjenica da „zavisnost od interneta i video igara“ još uvek nije prepoznata kao entitet od strane SZO.

iz knjige:
Lažetić G, Mladenović I. Izgubljeni u virtuelnom svetu – zavisnost od interneta i video igara sa terapijskim priručnikom. Beograd: Čigoja Štampa; 2014.